Svo to vrijeme ne odvajam se od olovke, kistova, papira, platna a od 1974 definitivno odabirem tehniku slikanja na staklu kojoj sam eto i danas, nakon 40 godina ostala vjerna-dosljedna.

Galerija radova

U 38 godina prisustva u slikarskom svijetu kao član raznih slikarskih udruga i društava u zemlji i inozemstvu primila sam i značajne diplome-priznanja

Nagrade i priznanja

„Unutar razvedene kompozicije, sa snažnim osjećajem za artikulaciju prostora, pojavljuju se figure čvrstih karakternih značajki. Korak naprijed je i težnja slikarice da prodre u psihu svojih protagonista, pa nerijetko između izraza lica i ugođaja što vlada u pejsažu, uspostavlja suptilnu ravnotežu.

Cvijeće

Liba Peršinović

Liba Peršinović



O meni, Libi, slikarici hrvatske naive, isključivo u tehnici ulja na staklu



Rođena sam kao kći jedinica u seljačkoj obitelji 13. 7. 1948. u stoljećima starom selu Prodawich-Bel Tur- Virju, u srcu Podravine ujedno i kolijevci naivnog slikarstva.

Od prvih koraka do petnaeste godine živjela sam s prirodom, obavljala s roditeljima sve seljačke poslove, provodila ljeto na obalama Drave ili njenih pritoka, ne odvajajući se od olovke i papira, bilježeći, crtajući sve oko sebe, prateći snažnu maštu koja me iz već samog po sebi prekrasnog krajolika odvodila u još ljepše – nedosanjane krajeve.

Nakon završene osmogodišnje škole i osvajanju prvog mjesta u regionalnom natjecanju „Slikanje na asfaltu“ Đurđevac 1963. g. u odabiru nastavka školovanja moja želja za umjetničkim obrazovanjem nažalost nije bila uslišana, te upisujem i završavam školu za medicinske sestre u Bjelovaru.

Osnovavši obitelj dolazim u Zagreb i kao majka dvoje djece upisujem Pedagošku akademiju NA Likovnaoj katedri u Zagrebu.

Pisana riječ- poezija i proza, paralelno sa slikarstvom isprepliću se svakodnevno u mojem životu i rezultat toga su dvije objavljene zbirke poezije „Moga tijela tijelo I“ 1971 i „Moga tijela tijelo II“. 1976., Studentski teatar poezije-Biblioteka poezija te, 1973. uvrštena sam u zbirku Najnovije hrvatsko pjesništvo.

Svo to vrijeme ne odvajam se od olovke, kistova, papira, platna, a od 1974. definitivno odabirem tehniku slikanja na staklu kojoj sam eto i danas, nakon 40 godina ostala dosljedno vjerna.

U to vrijeme kao član Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske te Zajednice likovnih radnika Zagreb izlažem grupno, a 1977. istupam prvi puta samostalno uljima na staklu Foiano-Arezzo Italija, u maniri već poznate podravske naive unoseći vlastite vizije, vlastiti podvodni svijet u rascvjetala i Dravom poplavljena podravska polja. Nastavljam kistom i bojama priču o Panonskom moru, o zlatnim ribicama koje plaču, panonskoj Veneri, o starcu (uvijek isti lik moga djeda, koji u društvu panonskih sirena doživljava svoju novu mladost), o mladoj djevojci koju ribe , „zarobljenu“ potočnicama nose put Neba....

1982. godine, tehnikom reljefnog slikarstva, oslikavam svih trideset kvadratnih metara staklene površine restorana „Barba Niko“u Velikoj Gorici, kod zračne luke Pleso, koja se može i danas vidjeti.
Iste godine, sa slikom ulje na staklu naziva „Umorna ali sretna obitelj“, dimenzija 40 x 30 cm, uvrštena sam, kao član Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske, u veliku reperezentativnu izložbu „JUGOSLAVENSKA NAIVNA UMJETNOST“ održanu u Livnu.
Biserka Smoljan-Čerina (sada pokojna) profesor povijest umjetnosti iz Rijeke između ostalog Napisala je: „Liba Peršinović nježnim lirskim vezivom spaja dijelove realnog i fantastičnog koje se kreće prema nadrealnom“ Zbornik „100 slikara i kipara“ Zagreb, 1985.
Radovan Vuković prof. predgovor u katalogu za samostalnu izložbu „Imaginarni krajolici ili boje jednog jutra“ Muzej Turopolje Velika Gorica, ožujak 1986.

„Slike su lišene suvišne naracije, ali i pretjeranog hedonizma boje. Doimaju se kao zgusnute poetske vizije razbuđenih praskozorja u kojima se projicira zaigrana mašta uznemirene pjesničke prirode. Čitav jedan omamljujući fantazmagoričan svijet koji balansira na granici između sna i jave, ljubavi i patnje, dodirujući osjetljiva mjesta stvarnosti i fikcije, u kojima se fizika i metafizika stapaju u prozračnim fluidima spektralnih sazvučja boja.“Virje
Osobni životni preokreti odvode me van granica Hrvatske u jesen1986. godine, ali i dalje nastavljam sa slikarstvom,.„Naivi“, međutim, dodajem i tehnike ulja na platnu, lavirani tuš te realiziram tri muralisa u talijanskom gradu Varese.
Zov moje zemlje, mojih korjena je odveć jak i nakon svih „izleta“ u razne tehnike vraćam se ulju na staklu, vraćam se mojem selu, seljacima, običajima, radovima, tajanstvenoj rijeci Dravi, njenim rukavcima, alasima u njihovim „škunama“ (drvenim čamcima loklnog dizajna) u žarka predvečerja .... vraćam se mojoj voljenoj podravskoj ravnici.
Juraj Baldani, (pokojni) profesor povijesti umjetnosti pratio me u mojem radu od samih početaka. Poznat kao ne baš gorljivi ljubitelj naivnog slikarstva korio me, pohvaljivao, usmjeravao i opet kritizirao u mnogim napisima i osvrtima očekujući svaki dan sve više i više od mene, ali i odmak od naive. Njegove riječi, iako ga danas više nema, i dalje su mi „zvučni putokaz“ koji nikada neće utihnuti.

„Unutar razvedene kompozicije, sa snažnim osjećajem za artikulaciju prostora, pojavljuju se figure čvrstih karakternih značajki. Korak naprijed je i težnja slikarice da prodre u psihu svojih protagonista, pa nerijetko između izraza lica i ugođaja što vlada u pejsažu, uspostavlja suptilnu ravnotežu. Njena kompozicija još uvijek je građena na brojnim planovima s punim poštovanjem perspektive, nije izgubila ni sklonost prema poklanjanju pažnje detaljima. Crtež je egzaktan i profinjen, a kolorit osebujan, čist i vitalan“ (citat iz osvrta zbornik „100 slikara i kipara“ Zagreb, 1985.).

Tijekom tridesetosam godina prisustva u slikarskom svijetu kao član raznih slikarskih udruga i društava u zemlji i inozemstvu primila sam i značajne diplome-priznanja i nagrade kao Srebrna plaketa grada Beograda, Srebrna plaketa grada Zagreba, Zlatna medalja J. B. Tito – Radničko stvaralaštvo, nagrada UNICEF 1982. u Zagrebu, specijalno priznanje EXTEMPORE Rancio Valcuvia-Italia 1992. i dr.
Sudionik sam u nizu likovnih kolonija od Rijeke „Lovorka Kukanić“, Novi Vinodolski „Vinodolski skup“, Belišće, Ernestinovo, Rogoznica, Bednja, Velika Gorica i dr. a ujedno sam osnivač -pokretač Prve likovne radionice VIRJE 1985.

Do danas sudjelovala sam na preko tristotine skupnih izložbi i ostvarila 13 samostalnih, 8 u Hrvatskoj, a 1977. Foiano-Arezzo Italija, 1990. Varese Italija, Milano, galerija „Alibaba“ 1991., 1992. Besozzo Italija, i 1995. Cirih (Zurich) gradska vijećnica, Švicarska.

Danas živim u Zagrebu u zasluženoj penziji, okružena ljubavlju svojih potomaka i radim samo ono što sam oduvijek željela; slikam, slikam .... slikam! Oživljavam bojom-uljem na staklu moje korjene, seljački život i običaje mojih roditelja, „konake“ bake i djeda, bijele i hladne podravske zime, razorne poplave rijeke Drave ... oživljavam I likovno bilježim svoje djetinjstvo i koje mi se danas čini da je bilo djetinjstvo kao iz bajke !

Liba Peršinović L.
Liba







Zagreb, 29. travnja 2015.